O putu Zorana Filipovića kroz Domovinski rat najbolje govore njegove fotografije i recenzije pa kao najavu za izložbu prenosimo dio teksta iz recenzije Željke Čorak.

"Postoji jedan koji je govorio čistu istinu!“: takav je trag o sebi ostavio Zoran Filipović. Bio je legenda ratne fotografije, pod pseudonimom Zoro objavljivali su njegove slike najvažniji svjetski mediji. Bio je onaj koji je otišao snimati jer se nije moglo, jer je bilo preopasno, jer je bilo opasno po život, po taj samo jedan… Otišao je kao za okladu sa sobom. I gotovo ju je izgubio tamo gdje bi se to najmanje očekivalo… Prošao je cijelu Hrvatsku i zaista vidio lice mjesta, a naročito lice zemlje. Zahvaljujući njemu vidjeli su to lice oni koji inače ne bi vidjeli, a mogu ga i danas vidjeti oni koji su se tada gledali s kamerom, oni kojima je vid ostao oštar, oni kojima se prizori brišu ili su brisani, napokon oni koji su odustali od očiju. Fotografija Zorana Filipovića odrekla se boje (i svega sjaja njezinoga) i ostala gotovo na nepotkupljivom odnosu crnog i bijelog; crno-bijeli dijalozi sivilom šalju međutim intenzivne kolorističke poruke. Na ulici u Petrinji leži mrtva osoba. Vidi joj se jedna ruka, druge na slici nema, kao da je u pitanju lak lom dućanske lutke. Mrlje na ulici mogle bi biti mrlje urbane svagdašnjice, od motornog ulja ili nečega sličnog. Nema boje da kaže kako je to krv. A ipak je sivilo karminski rumeno, i navođenom spoznajom pretvara se u odsutnu boju. Ulične mrlje na ovoj fotografiji ono su što Roland Barthes naziva punctum. Taj punctum u Zorana Filipovića premješta se iz središta prizora na blage rubove prostora, iz drame događanja na popratne pojedinosti scene. Nema nasilnog uvjeravanja, ali zato što tišeg, to strahotnijeg iznenađivanja. U maglenoj pustoši voćinske zemlje odmaknuti ljudi, posijane krhotine: sfumato rasapa. Ljudi stoje kao u vječnosti. Na tlo kao da je pao pogođen Mliječni put. Sve je tiho i daleko, ne zna se da li je vrijeme zastalo prije ili poslije. I oko koje je stalno odvođeno iz prvog plana odjednom u njemu nalazi neobičnu stvar. Nešto s krijestom, poput mrtvog pijetla. Ali vrijeme nema tko probuditi. Nije pijetao nego bomba. Tako čovjek, u drugom planu, leđima okrenut sjedi u Brestu pred željezničkim mostom. U prostoru koji nije prvi plan nego predplan na zemlji leže plinske boce. Indukcija kaže da je to oružje onih koji se nemaju čime braniti. Ali da: u Brestu je ostao pas. Stoji pred kućom koja je sigurno prazna. Status punctuma pas dijeli s detaljem druge slike, na kojoj iza gitri izbjegličkih kola odlazi kuća u vidu mekog jastuka… U Voćinu, čovjek se u dvorištu okrenuo od tragedije koju ne vidimo i, vjerojatno plačući, naslonio se na policu s teglama cvijeća, na bivšu sreću… Nedaleko, kao odgonetka, druga crno-bijela slika prijekim putem izjednačuje ubijenoga, živoga koji ga pokapa i zemlju koja je spremna gutati. Njezine su grude zemljopis i povijest…Kako lijepo gore Vinkovci! A kako svjetlo požara izvlači posvemašnju tamu! Bog i istina su u detalju: zgrčena srca to se čita s Filipovićevih fotografija. Bila je Stara godina u Vinkovcima 1991. godine. Na zasniježenoj cesti otisci su bezbrojnih stopa – a osoba nema. Mala palačica ima prividno sačuvano kićeno pročelje. Kroz prozor se vidi da unutrašnjosti nema. Dekapitiran fenjer visi naglavce. Zgurena žalosna žena, gledajući u sebe, dodaje trag tragovima…"