Nalazi brončanodobne kulture žarnih polja, koja se nastavlja na lenđelsku kulturu, potječu iz grobova otkrivenih na nekoliko lokaliteta u blizini Staroga grada. Najpoznatiji lokaliteti su Trešćerevo i Štulac u kojima su pronađene sačuvane grobne žare.

Iz rimskog razdoblja (III-VI st.) pronađen je novac careva Valerijana i Klaudija, fibula iz 6. st., fragmenti keramike terrae sigillate, dijelovi ratničke i konjske opreme. Razdoblju širenja kršćanstva pripadaju uglavnom nalazi metalne građe, a iz srednjeg vijeka (IX st.) potječe ostruga karolinškog tipa, nađena pokraj ulaza u grad. Svi ti nalazi upućuju na činjenicu da je ovaj prostor bio naseljen od najranijih dana, a tome je sigurno pridonijela ugodna klima, bogat biljni i životinjski svijet te stalni izvor pitke vode iz rijeke Kupe.

Stari grad Ozalj građen je i nadograđivan u različitim epohama, od kojih je svaka dala svoje arhitektonsko obilježje tom neobično vrijednom zdanju. Početak kamene gradnje Starog grada započinje u VI stoljeću, što nam potvrđuju mnogobrojni ostaci starih rimskih zidina. No, početak gradnje današnje gradine upućuje na XIII stoljeće. Od 1244. godine Stari grad Ozalj u posjedu je brojnih velikaških obitelji Babonića, Frankopana, Zrinskih, Petazzi, Perlasa, Batthyanya te Thurn von Taxisa koji ga 1928. godine darovnicom daruju družbi „Braća hrvatskoga zmaja“ - današnjim vlasnicima.

U Stari grad se ulazilo preko drvenog mosta koji je do 1821. bio pomičan. Srednji stup koji nosi most zapravo je nekadašnja kula stražarnica koja je s otvorima za strijelce služila za obranu gradskog opkopa. Stup je i arhitektonski vrlo zanimljiv jer mu je donji dio građen na osnovi trokuta dok je gornji dio četverokutan. Prelaskom mosta ulazi se u kompleks Starog grada koji se sastoji od ulazne kule, koju je sagradio 1599. godine Juraj IV Zrinski, manje obrambene kule smještene sjeverno od ulazne kule, te glavne branič-kule tj. Babonić kule, koja je i najstariji dio kompleksa. Južno, istočno i sjeverno krilo Starog grada su velike barokne zgrade na dva kata koje dominiraju prostorom, a njihova izgradnja završava u vrijeme vladavine Theodora Batthyanya , koji je završio dvorac prema planovima obitelji Perlas. Jedna od najvrednijih građevina unutar Starog grada je „Palas Zrinskih“ kojeg su generacije Zrinskih izabrale za svoj dom. Nekadašnji Palas, za koji se dugo vjerovalo da je najstarije zdanje postojećeg kompleksa, izgradnjom novih životnih prostora pretvoren je u skladište žita, pa se od tada zove „Žitnica“. Upravo u ovom povijesnom zdanju, boravili su i djelovali Nikola, Petar i Katarina Zrinski te Fran Krsto Frankopan, snažne ličnosti koje su karakterom i kulturom nadvisile velikaški sloj tadašnje Hrvatske i Austrije.

Palas Zrinskih podignut je na živoj stijeni, koja se strmo uzdiže nad Kupom i do danas je sačuvao autentičnu arhitekturu iz XVI stoljeća. Građen je u obliku pravokutnika, a sagradio ga je Nikola Zrinski. O tome svjedoči natpis uklesan nad ulaznim vratima Palasa: NICO.COM.ZR 1556 (lat. Nicolaus comes Zriniensis 1556, što znači: Nikola grof Zrinski 1556)..

I u ona davna vremena gospodari ovog grada i proslavljeni junaci načas bi znali staviti svoje mačeve u korice i latiti se pera. Prema zabilješci Pavla Rittera Vitezovića, upravo u Ozlju, zacijelo u nekoj dvorani „Palasa“, Petar Zrinski spjevao je parafrazirani prijevod s mađarskog na hrvatski jezik „Adrianskog mora sirena“, a pouzdano se zna da je Katarina Zrinska pisala svoj „Putni tovaruš“, upravo ovdje, kod kuće, u Ozlju. Vjerojatno je u sjeni mirisnog jasmina ili ruža ozaljskog perivoja i Fran Krsto Frankopan napisao po koju lirsku pjesmicu za svoju zbirku „Gartlic za čas kratiti“.

Muzej u Ozlju jedan je od malobrojnih muzeja koji pokriva široku povijest obitelji Frankopan i Zrinski i njihovu kulturnu djelatnost poznatu kao Ozaljski kulturni krug. Frankopani su podržavali uporabu glagoljice, Nikola i Petar Zrinski, pak, bili su mecene i pjesnici, kolekcionari knjiga. Petar Zrinski stvorio je jezgru književnog kruga, čiji se izraz temeljio na osnovama jezika ozaljskoga kraja, odnosno na spoju primorske čakavštine, kajkavštine i štokavštine. Ozalj je mjesto gdje su Juraj Ratkay Velikotaborski i Franjo Glavinić svoja djela posvetili Nikoli i Petru Zrinskom, a tu je djelovao i prior pavlinskog samostana na Sveticama i leksikograf Ivan Belostenec, koji je svojim enciklopedijskim rječnikom Gazophylacium postavio osnovu za mogući zajednički trodijalektni književni jezik. Muzej posjeduje i vrijedna djela gluhonijeme akvarelistice Slave Raškaj (1877. - 1906.), koja je u Ozlju rođena i koja je tijekom svog života naslikala brojne slike s motivima Starog grada Ozlja i ozaljskog kraja. Zavičajni muzej Ozalj svoju arheološku kulturno-povijesnu, sakralnu, etnografsku zbirku te zbirke fotografija, slika i dokumenata pažljivo njeguje kao zalog za buduće generacije, a sadašnjim generacijama usađuje ljubav prema vlastitom prostoru.